Koliko puta dajemo šanse?

Koliko smo puta bili na pragu da odustanemo od svega i svih ljudi? No, onda se sjetimo da su to ipak ljudi i da koliko god oni griješili mi ćemo nekim čudom imati mjesta za oprost. Ali, sve je do jednom. Koliko smo se samo znali prevariti u davanju drugih šansi ljudima koji tu šansu ne zaslužuju?Valjda toliko dok ne okusimo na svojoj koži da smo napravili još jedan krivi potez u životu.

Ljudi su takvi, u prirodi im je da prave greške. Ne svakakve naravno. Neke od grešaka dolaze samosvjesno dok ostale dolaze nesvjesno. Nesvjesna greška često bude oproštena dok kod ove druge nije uopšte na razmatranju oprost.

Ponadamo se često da naš oprost znači ljudima, da će sada biti bolji i da će naučiti iz tih grešaka. Ali, nažalost dobijemo šamar u lice. Ljudi nastavljaju po svom, bez obzira na sve i često taj oprost zanemare. Navikli smo da praštamo, to nam je navika postala. Samo, trebamo znati kada treba stati i reći "ne". Trebamo se naučiti povući kočnicu i odustati od još jednog pokušaja da sebe unazadimo novim oprostom. Naravno, među ljudima ima i onih koji oprost zaslužuju, čast izuzecima. Ali sada pišemo o onima koji to ne zaslužuju.

Padaju maske

Često nakon oprosta ljudima,bili to prijatelji, porodica ili kolege možemo da vidimo njihovo pravo lice. Ljudi obično nakon bezbroj šansi koje im damo pokažu svoje pravo lice i skinu maske sa njega. Nažalost već prekasno za nas jer smo upali u zamku. I u tim situacijama važno je znati šta i kako dalje. Važno je nastaviti dalje bez obzira ko je otišao i koga je još jedan oprost pokazao. Jeste da će biti teško ali ništa drugo i ne možemo nego nastaviti da se borimo. U tim momentima bitni smo sami sebi, a ne da plačemo za drugima koji nisu ni vrijedni toga. Trčeći za njima smo u životu ostavili i odrekli se mnogo stvari. Sada je vrijeme za nas.Da se sebi posvetimo i svojim prioritetima. Sada, kada više lošeg "šljunka" nema možemo graditi normalnu kuću. Za sebe i svoj život.

-plenum.ba