Studijski burnout: kako ga prepoznati prije nego što te pregazi
Burnout, ono šta naše nane tvrde da ne postoji, dok te mentalno toliko ne slomi da te gledaju i ne znaju kako će ti pomoći. Ja sam bila tu. Od studentice koja je 'ganjala' prosjek, poništavala ispiti ako je išta manje od 8, sve u roku polagala, unaprijed se pripremala za semestar prije nego što bi i krenuo, dolazila na predavanja ranije, došla sam bila do toga da sam sebe upisala na absolventi staž, kasnila na predavanja pola sata iako su oni trajali samo sat i pitala se šta mi se desilo. Ako se i ti ovako osjećaš nisi lijen/a, samo imaš studentski burnout.
Šta je studijski burnout (a šta nije)?
Studentski burnout (sindrom izgaranja) je stanje fizičke, emocionalne i mentalne iscrpljenosti uzrokovano dugotrajnim akademskim stresom, pritiskom i preopterećenošću. Manifestira se kroz osjećaj bezvoljnosti, gubitak motivacije za učenje, cinizam prema fakultetu i smanjenu produktivnost. Kod mene se manifestovalo u tome što sam krenula kasniti na sve, od fakulteta do slanja radova, što je osobi koja je po prirodi uvijek ranila bila velika crvena zastavica. Onda je krenuo kronični umor, čak i kad nije bila sezona ispita, kad nemam snage da se ustanem iz kreveta iako sam spavala 10 sati. Na predavanjima sam više gledala kroz profesore nego što sam slušala šta predaju i imala sam osjećaj da sam mogla sjediti 3 sata pred knjigom i da ništa nisam mogla naučiti. Voljela bih ovdje naglasiti da se ovo nije desilo preko noći, nego mic po mic kroz cijelu godinu i krenulo je malo dok nije postalo toliko veliko da se nije više moglo ignorisati.
Zašto se burnout kod studenata normalizuje?
Živimo u društvu koje je naviklo da se pati, ako je tebi loše ne brini se, odmah će ti reći kako je njima gore. Ista je priča i kod burnout-a. Misliš da si ti burnout, pa ja studiram (ubacite bilo koji fakultet jer svi svoj smatraju najtežim), zamisli kako je meni. Ti radiš samo tu jednu stvar, a ja radim još tri pored te. Sve ovo nije da se kaže da nekim ljudima nije teže, ali ako je svima sve najteže onda se postavlja pitanje da li im je stvarno teže ili smo mi napravili olimpijadu kome je gore i ako nisi prvo mjesto tvoja izmorenost ne važi. Pored toga, uvijek se poredimo sa drugima. Bile to kolege sa smjera ili društvene mreže, uvijek se pitamo pa kako oni mogu bez da uzmemo mnoge druge faktore u korist gdje neko ima prednost nad drugim počevši od proste nadarenosti za nešto što ti nisi, ili naprosto živjeti kući i uštedjeti na vremenu za kuhanje i kupovinu namirnica koje ti kao sam moraš. Uz sve ovo, imamo i pritisak da naša diploma na kraju dana neće biti dovoljna pa se upisujemo na prakse, krećemo volontirati i uz sve ovo pratimo trendove o zdravlju i kad u ovome ne znamo mjeru, izgorimo veoma brzo. Ali, naravno, sve je to kod nas normalno jer 'svi' to rade, a u realnosti jedva 50% uspijeva sve izbalansirati, a još manji postotak to uspije raditi godinama.
Šta možeš uraditi prije nego što postane ozbiljno?
Prvi korak je priznati sebi da si iscrpljen/a, čak i ako formalno sve funkcioniše. Burnout kod studenata često se ne vidi kroz neuspjeh, već kroz dugotrajno funkcionisanje bez energije. Usporavanje na vrijeme nije odustajanje, već način da se spriječi potpuna iscrpljenost. Ovdje bih predložila da napraviš evaluaciju, da li stvarno sve te aktivnosti koje radim mogu stići i donose mi benefit za moju budućnost i da li su one vrijedne mog zdravlja.
Također je veoma važno razdvojiti vlastitu vrijednost od akademskih rezultata. Kada se samopouzdanje gradi isključivo na prosjeku i produktivnosti, svaki pad djeluje kao lični neuspjeh. Studij je važan, ali nije jedina mjera lične vrijednosti i ne predstavlja tebe kao osobu. Koliko god to glupo zvučalo, na kraju dana svi će dobiti isti papir.
Najvažnije za naučiti i ono sa čime se i ja još danas mučim je da uživam u odmoru bez osjećaja krivnje, ali je vrlo važno da se to nauči jer nisi vrijedan kao čovjek samo toliko koliko si produktivan. Također, dijeljenje iskustva s kolegama, mentorima ili bliskim osobama pomaže da shvatiš da nisi sam/a. Ponekad je, u krajnjoj mjeri, dovoljno i privremeno sniziti vlastite standarde, ne zato što odustaješ od ciljeva, nego da bi ih uopšte mogao/la nastaviti slijediti.
Podsjeti se zašto si uopšte počeo/la
U trenucima iscrpljenosti lako je zaboraviti početnu motivaciju i sve svesti na obaveze, rokove i pritisak. Vrijedi se vratiti osnovnom pitanju: šta te je na početku privuklo ovom studiju i šta si želio/la iz njega izvući. Ne da bi se natjerao/la da izdržiš po svaku cijenu, već da ponovo pronađeš smisao koji se izgubio u umoru.
Ponekad povratak tom “zašto” ne znači nastavak istim tempom, nego dozvolu da put malo promijeniš. Motivacija se ne vraća forsiranjem, već razumijevanjem sebe. A ako se tvoj razlog promijenio, i to je u redu, studij treba da ti služi, ne da te iscrpi.
Autorica:Tara-Iva Žulj