Svijet je veći od našeg grada: zašto mladi trebaju izaći iz svoje zone komfora

Na prvi pogled, čini se da su to ljudi koji jednostavno imaju više sreće, novca ili hrabrosti.
Međutim, možda je važnije pitanje koliko prilika uopće primijetimo, a koliko ih unaprijed
odbacimo jer mislimo da nisu za nas.

Izlazak iz zone komfora ne znači da moramo napustiti svoj grad, državu ili ljude koje volimo.
Ponekad znači samo da se prijavimo na edukaciju za koju nismo sigurni da smo dovoljno
dobri, upoznamo nekoga s potpuno drugačijim iskustvom ili pokušamo nešto što do sada
nismo imali priliku iskusiti.

Zona komfora: zašto je teško napraviti prvi korak?

Kada govorimo o izlasku iz zone komfora, često se stvara utisak da je dovoljno biti hrabar i
jednostavno odlučiti da nešto promijenimo. U stvarnosti, to nije uvijek tako jednostavno.
Nepoznato može biti privlačno, ali istovremeno izaziva strah od neuspjeha, odbijanja i izlaska
iz rutine na koju smo navikli.

Psihologija nam može pomoći da razumijemo odnos između izazova i učenja. Yerkes i
Dodson (1908) istraživali su kako intenzitet podražaja utiče na brzinu učenja kod miševa.
Njihovi rezultati pokazali su da optimalan nivo podražaja zavisi i od težine zadatka. Iako se
ovaj eksperiment ne može direktno smatrati dokazom o tome kako se ljudi ponašaju u svim
životnim situacijama, može poslužiti kao koristan podsjetnik da nam nije potreban ogroman,
nagli korak kako bismo napredovali.

Ako nam je odlazak na razmjenu prevelik izazov, prvi korak može biti prijava na lokalnu
radionicu. Ako nas plaši govor pred nepoznatim ljudima, možemo početi učešćem u
studentskom projektu. Važno je pronaći izazov koji nas pokreće, ali nas ne obeshrabruje prije
nego što smo uopće pokušali.

Šta se mijenja kada upoznamo svijet izvan vlastite svakodnevice?

Međunarodna iskustva nisu važna samo zato što nam omogućavaju da posjetimo novo mjesto
ili dodamo još jednu stavku u svoj CV. Ona nam pružaju priliku da preispitamo vlastite
pretpostavke, naučimo raditi s ljudima koji imaju drugačije navike i perspektive te postanemo
samostalniji u nepoznatim situacijama.

Međunarodna mobilnost zauzima važno mjesto u evropskom obrazovanju. Prema Evropskoj
komisiji (2025), tokom 2024. godine gotovo 1,5 miliona ljudi učestvovalo je u nekom obliku
mobilnosti u okviru programa Erasmus+, uz godišnji budžet od 4,7 milijardi eura. Ovi podaci
pokazuju da međunarodno učenje nije samo individualno iskustvo nekolicine studenata, već
dio šireg ulaganja u obrazovanje i saradnju.

Istraživanje Evropske komisije o utjecaju Erasmusa navodi da 92% poslodavaca traži osobine
poput tolerancije, samopouzdanja, sposobnosti rješavanja problema i radoznalosti, koje se
povezuju s iskustvima koja program podstiče (European Commission, 2014). Evaluacija
programa također je pokazala da su učesnici, u poređenju sa sličnim osobama koje nisu
učestvovale, imali 13% veću vjerovatnoću bržeg prelaska u zaposlenje (ICF, 2017). Ovi
rezultati ne znače da je odlazak u inostranstvo garancija zaposlenja, ali ukazuju na
potencijalnu vrijednost iskustava stečenih izvan formalne učionice.

Iz perspektive međunarodnih odnosa, postoji još jedan važan aspekt. Svijet ne možemo u
potpunosti razumjeti ako ga posmatramo samo iz vlastite perspektive. Razgovor s osobom
koja je odrasla u drugačijem društvu može nam pomoći da razumijemo kako kultura,
obrazovanje i životne okolnosti utiču na način na koji ljudi vide svijet. Takva iskustva ne
moraju promijeniti naše mišljenje o svemu, ali nam mogu pomoći da bolje razumijemo zašto
drugi ljudi razmišljaju drugačije. 

Želimo li otići ili samo želimo više mogućnosti?

Kada govorimo o mladima u Bosni i Hercegovini, pitanje izlaska iz zone komfora često se
povezuje s mnogo većom temom: odlaskom iz zemlje.
Prema Studiji o mladima u BiH 2024, čak 95,4% ispitanika nikada nije učestvovalo u
obrazovnom programu u inostranstvu u okviru visokog obrazovanja. Više od polovine,
odnosno 55,4%, navelo je da nema namjeru učestvovati u takvom programu (Osmić et al.,
2024, p. 18). Ovi podaci ne znače da mladi ne žele upoznati druge kulture ili da nisu
zainteresovani za međunarodna iskustva. Oni, međutim, pokazuju koliko je takvo iskustvo
rijetko među ispitanicima istraživanja.

Istovremeno, želja za odlaskom iz Bosne i Hercegovine ostaje prisutna. Prema istraživanju
koalicije „Pod lupom“, 62,1% mladih ozbiljno je razmišljalo o napuštanju zemlje, u
poređenju sa 7,2% starijih građana („Gotovo dvije trećine mladih“, 2026). Studija o mladima
također bilježi izraženu želju za emigracijom: 31% mladih navodi snažnu ili vrlo snažnu želju
da ode, dok 35% iskazuje umjerenu želju (Osmić et al., 2024, p. 24).

Međutim, razmišljati o odlasku i pripremati se za međunarodno iskustvo nisu iste stvari.
Prema istoj studiji, polovina mladih nije poduzela nikakav konkretan korak prema odlasku,
89,1% nije kontaktiralo obrazovnu instituciju u inostranstvu, a 95,9% nije osiguralo
stipendiju (Osmić et al., 2024, p. 25).

Ovdje je važno zastati prije nego što donesemo zaključak da mladi jednostavno ne žele
napraviti prvi korak. Na odluke o odlasku utiču finansijske mogućnosti, porodične obaveze,
pristup informacijama i osjećaj da će se trud isplatiti. Prema studiji, mladi su kao motive za
odlazak češće navodili bolji životni standard (32,3%) i bolje plate (16,5%) nego bolje
obrazovanje (9,1%) ili upoznavanje drugih kultura (1,9%) (Osmić et al., 2024, pp. 16, 25).

Ovakvi rezultati otvaraju i pitanje koliko mladi vjeruju da će im međunarodno iskustvo zaista
koristiti u profesionalnom životu. Samo 15,3% ispitanika smatralo je da je iskustvo iz
inostranstva važno za pronalazak posla u BiH. Nasuprot tome, veze s ljudima na vlasti
(55,5%) i članstvo u političkoj stranci (53,1%) ocijenjeni su kao važniji faktori od
kompetencija (46,5%) (Osmić et al., 2024, p. 21). Takvi stavovi mogu ukazivati na
nepovjerenje u to da će se znanje i trud uvijek prepoznati na domaćem tržištu rada.

Dodatnu zabrinutost izazivaju podaci o zaposlenosti mladih. Prema izvještaju Klix.ba, stopa
nezaposlenosti mladih u dobi od 15 do 24 godine porasla je sa 30,1% na 32,9% u drugom
kvartalu 2026. godine (S. H., 2026). U takvim okolnostima, međunarodne prilike ne treba
predstavljati kao jednostavno rješenje svih problema. One mogu proširiti znanje i
mogućnosti, ali ne uklanjaju prepreke s kojima se mladi suočavaju u vlastitoj zemlji.

Zato je važno razlikovati odlazak „bilo kuda“ od promišljenog sticanja iskustva. Priprema
može uključivati učenje jezika, istraživanje stipendija, povezivanje s ljudima iz struke i
upoznavanje s uslovima programa. Prvi korak ne mora biti preseljenje: može biti odluka da
aktivno istražimo ono što nam je dostupno.

Odliv ili cirkulacija mozgova?

Pojam „odliva mozgova“ opisuje situaciju u kojoj zemlja gubi obrazovane i stručne ljude koji
odlaze u potrazi za boljim mogućnostima (Saxenian, 2005). Ipak, odlazak ne mora nužno
značiti prekid veze s vlastitom zemljom.

Saxenian (2005) koristi pojam „cirkulacije mozgova“ kako bi objasnila kako stručnjaci koji
žive i rade u inostranstvu mogu prenositi znanje, razvijati poslovne veze i doprinositi razvoju
svojih zemalja porijekla. Na primjeru indijskih i kineskih stručnjaka u Silicijskoj dolini
pokazuje da međunarodna mobilnost može stvoriti veze koje prelaze granice jedne države.
Ipak, ovaj model ne može se automatski primijeniti na svaku zemlju, pa ni na Bosnu i
Hercegovinu.

I međunarodne razmjene imaju dvije strane. Evaluacija programa Erasmus+ navodi da je
učešće u mobilnosti bilo povezano s povećanom spremnošću za trajno preseljenje u
inostranstvo (ICF, 2017). To može predstavljati izazov za zemlje iz kojih mladi već odlaze. S
druge strane, međunarodno iskustvo može doprinijeti sticanju znanja i kontakata koji ostaju
korisni i nakon povratka. 

Autori Studije o mladima u BiH također naglašavaju važnost mogućnosti sticanja znanja i
kompetencija koje mlada osoba može donijeti nazad u svoju sredinu (Osmić et al., 2024, p.
16). Cilj, dakle, ne bi trebao biti uvjeravnje mladih da ostanu niti ih podsticati da odu.
Važnije je da imaju stvarnu mogućnost izbora: da mogu steći iskustvo u inostranstvu, vratiti
se s novim znanjima ili nastaviti sarađivati sa svojom zajednicom iz druge zemlje.

Kako početi ako nemaš novca za putovanje?

Dobra vijest je da izlazak iz zone komfora ne mora početi avionskom kartom. Postoji više
načina da proširimo svoje iskustvo, upoznamo nove ljude i razvijemo vještine, čak i kada
nemamo mogućnost dugotrajnog boravka u inostranstvu.

Studenti mogu istražiti mogućnosti razmjene kroz Erasmus+ i CEEPUS, u zavisnosti od
dostupnih programa i sporazuma svojih fakulteta. Informacije o Erasmus+ mogućnostima za
studente i uslovima mobilnosti mogu se pronaći na stranicama Univerziteta u Sarajevu i
njegovih članica (Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, n.d.), a informacije o
CEEPUS-u, uključujući mreže univerziteta i uslove prijave, na službenoj stranici programa
(Central CEEPUS Office, n.d.).

Osim studijskih razmjena, tu su i omladinske razmjene, međunarodne konferencije,
edukacije, volontiranje i stručne prakse. Za neke od ovih prilika moguće je dobiti finansijsku
podršku, ali uvijek treba provjeriti konkretne uslove, pokrivene troškove i kriterije prijave.

Prvi korak može biti i mnogo jednostavniji: prijaviti se na takmičenje, uključiti se u
studentsko udruženje, naučiti novi jezik ili prihvatiti priliku za javni nastup. Važno je ne
čekati trenutak kada ćemo se osjećati potpuno spremno, jer se samopouzdanje često razvija
upravo kroz iskustvo (Bandura, 1977).

Naš grad je početak, a ne granica

Voljeti svoj grad i željeti upoznati svijet nisu dvije suprotne stvari. Možemo cijeniti sredinu u
kojoj smo odrasli, a istovremeno željeti vidjeti kako ljudi žive, uče i rade negdje drugo.

Izlazak iz zone komfora ne znači da trebamo biti nezadovoljni vlastitim životom niti da
moramo otići kako bismo uspjeli. On znači da sebi dajemo priliku da naučimo nešto novo,
preispitamo vlastite granice i otkrijemo mogućnosti za koje možda nismo ni znali da postoje.

Možda će nekome prvi korak biti razmjena u drugoj zemlji. Nekome drugom to će biti prijava
na radionicu, razgovor na stranom jeziku ili upoznavanje osobe čije se iskustvo razlikuje od
njegovog. Nijedan od tih koraka nije beznačajan.

Svijet je veći od našeg grada, ali ne moramo ga upoznati odjednom. Dovoljno je da počnemo
postavljati pitanja, tražiti prilike i budemo spremni pokušati nešto novo. Naš grad može biti
mjesto kojem se uvijek vraćamo, ali ne mora biti jedino mjesto na kojem učimo, rastemo i
zamišljamo svoju budućnost.

Autorica: Majra Gološ