Da li liberalizam vodi ka demokratiji ili demokratija ka liberalizmu?

1. UVOD

Demokratija kao temeljni oblik vladavine prava pojedinca i Liberalizam kao filozofski okvir sloboda pojedinca često se u literaturi dovode u pitanje, te se nadasve problematizira pojam liberalizam, koji se ponekad analizira i nadogranjom demokratije.

Ovaj rad će se u narednim redovim baviti prvenstveno razdvajanjem i definiranjem ovih dvaju pojmova, te problematikom pitanja šta čemu vodi: da li liberalizam vodi ka demokratiji ili demokratija ka liberalizmu? Ovu tezu sam definisala problematikom iz razloga što smatram da relativan odgovor na ovo pitanje nije moguć. Polazim od teze da je demokratija kontinuiran proces, koji se prilagođava novonastalim promjenama vremena, naroda, načina djelovanja društava kao kolektiva, promjenama njihovih potreba, te se demokratija danas nikako ne može porediti niti definirati kao ona demokratija, koja svoje korijene temelji na antičkim uvjerenjima i principima.

Rad će prikazati i neke od kritika liberalne demokratije iz ugla agonistčke demokratije, te se bazirati na analizi agonističkog poimanja demokratije autorice Šantal Muf.

2. Da li pojmovi „liberalizam“ i „demokratija“ imaju relativan odnos? Šta uopće definiraju ova dva pojma?

2a) Problematika pitanja: Da li liberalizam vodi ka demokratiji ili demokratija ka liberalizmu?

Najprije je potrebno razdvojiti ova dva pojma, te predstaviti jasne okvire definicija istih. Ukoliko govorimo o demokratiji koja etimološki potiče od grčke riječi demos i označava narod a temelji se na jedinstvenom principu vladavine naroda koja društvo tj.zajednicu ili kolektiv stavlja u središte političke moći. U okviru ove teze primjećujemo da se ne spominje individuum, već samo zajednica, te još od antičkog poretka individuum biva podređen jednom kolektivu: „Život i principi na kojima počiva zajednica određen je 'ugovorom' slobodnih, zajednici prethodećih individua,...“ (Mujkić, 2022: 12) Ono što zapažamo jeste pojam „slobodna individua“ koja tek kasnije, u 18. i 19. stoljeću postaje glavnom karakteristikom liberalne filozofije, ali ipak ima korijene u razvitku i toku demokratije. Demokratija je forma vladavine u kojoj „'prepoznajemo' se međusobno, s jedne strane kao slobodni pojedinci i pojedinke, a s druge strane, kao jednaki učesnici u političkom životu naše zajednice, kao jednaki nositelji glasačkog prava, da svaki od nas može birati i biti izabran i sl.“ (Mujkić, 2022: 16) Ono što je karakteristika samih početaka demokratije, a zadržalo se i danas u mnogim religijama i društvima jeste zajedništvo i egalitarizam, „po kojem smo svi 'jednaki' kao braća, odnosno kao 'božija djeca'“. (Mujkić, 2022: 20) Kritike demokratije su ipak postojale paralelno sa njenim djelovanjem. Krenuvši od Platona koji je ipak demokratiji zamjerio veliki uticaj kolektivizma nad individualnošću, te se svim silama trudio da pokaže obrnuto stvarnost demokratije, odnosno da definiše demokratiju kao „stvarnost društvenog stanja kojima vlada čovjek sebičnosti i privatnosti.“ (Ranciere, 2008: 46) Jacques Ranciere u svojoj kritici „Mržnja demokracije“ navodi da je Platon ipak isticao slobodu invidue, te ravnodušnost prema kolektivnom redu i pravilima. „Dakle, riječ demokracija ne označava jednostavno loš oblik vladanja i političkog života. On označava upravo jedan stil života koji se suprotstavlja svakom uređenom vladanju zajednicom.“ (Ranciere, 2008: 46) Čak i u Platonovoj kritici preovladava riječ „slobode“ indviduuma-a nad kolektivističkim uređenjem. Ovo su samo neki od tragova koji bi upućivali da demokratija vremenom vodi ka liberalizmu. Ali, kao što sam u uvodnom dijelu spomenula ja se ipak ne bih složila sa tim, jer je demokratija jedan od formi vladavine prava, dok je liberalizam ustvari filozofski ideološki okvir, utemeljen na individualnim slobodama, slobodnom tržištu, ljudskim pravima, ograničenju uticaja državne vlasti na slobode individue, te se strogo distancira od bilo kakvih intervencija vlade.

Sa ovim započinjem i teoretsku pozadinu liberalizma kao filozofskog ideološkog okvira. Šta je to što liberalizam čini interesantnim? Pitanja koja liberalizam stavlja u sferu svog djelovanja jesu slijedeća: Šta to pojedinac može uraditi za državu? Dakle, ne govorimo više o obrnutom slijedu: Kako se to država brine o pojedincu kao dijelu kolektiva (akcenat je na kolektivu ipak); slobodan pojedinac ne vidi državu iznad sebe, već je njegova zemlja za njega „zbir pojedinaca koji je čine“. (Fridman, 2019:13) Nekoliko je temeljnih principa, na kojima se zasniva liberalni ideološki okvir. Primarno je ograničiti sve ovlasti i intervencije državne vlasti; liberalizam čak strogo zabranjuje pojam 'intervencije', jer svaka intervencija direktno šteti slobodi pojedinca kao i slobodnom ekonomskom tržištu. Država ima zadatak da štiti zakone, osnažuje svoje tržiše, te da društvu ili zajednici samo ponudi ili omogući da lakše postignu zajedno nešto za dobrobit zajednice, a što bi pojedincu teško bilo bez društvenog djelovanja. Još jedan od temeljnih principa liberalizma jeste i slobodno tržište, koje je u žiži ovog ideološkog okvira paralelno sa slobodom pojedinca. Liberalizam je podržavao unutrašnji „laissez-fair“ u kontekstu ekonomske liberalne teorije, a to podrazumijeva minimalnu ulogu države u ekonomskim pregovorima i poslovima, a time je proširio ulogu pojedinca. (Fridman, 2019: 16)

U svom djelu „Za levi populizam“ autorica Šantal Muf ističe da je u ovo vrijeme dominacije liberalizma demokratija naravno i dalje postojala, ali je i ona bil svedena na liberalnu komponentu, to bi značilo da „i dalje postoje slobodni izbori i odbrana ljudskih prava“. Navodi, da je dominantnu ulogu u liberalizmu preuzeo ekonomski liberalizam, sa slobodnim tržištem u opusu svog djelovanja. Šantal navodi teorije Karla Šmita, koji zastupa tezu da „liberalizam poriče demokratiju, a demokratije poriče liberalizam“. Šmit ustvari ukazuje na problematiku postojanja „konflikta između liberalne 'gramatike' koja postulira univerzalnost i upućuje na 'ljudski rod/humanost' i 'gramatike' demokratske jednakosti koja zahteva konstruisanje naroda i granice između 'nas' i 'njih'“. (Muf, 2019: 26). Moglo bi se analizirati da Šmit ovakvom interpretacijom predviđa samodestruktivnost liberalizma, a što je prosto nemoguće, jer je liberalizam kao filozofski ideolođki okvir uzeo maha i u modernim društvima danas, a doživio je procvat u Britaniji u vrijeme velikih otpora prema kolektivističkom i birokratskom načinu, a koji je Margaret Tačer, britanska političarka i prva žena premijerka Britanije, iskoristila u svrhu implementacije neoliberalnih politika, koje je zagovarala. U fokusu djelovanja neoliberalnih politika bilo je slabljenje državne moći u ekonomiji, te promocija slobodnog tržišta. „Njen glavni cilj je bio da prekine vezu između liberalizma i demokratije kojom je, kao što je CB Mekferson tvrdio, „demokratizovan“ liberalizam.“ (Muf, 2019: 43)

Problematikom pitanja odnosa liberalizma i demokratije bavili su se mnogi autori, filozofi, među kojima mora istaći Fridriha Hajeka (Friedrich Hayek)m jednog od najistaknutijih predstavnika klasičnog liberalizma i neoliberalizma. On, naime vidi ideju demokratije kao sekundarnu u odnosu na ideju slobode, „tako da odbrana ekonomske slobode i privatnog vlasništva treba da zameni odbranu jednakosti kao privilegovane vrednosti u liberalnom društvu. Za njega „demokratija“ je u osnovi sredtsvo, utilitarni izum da se očuva interni mir i individualna sloboda.“ (Muf, 2019: 43) Hajek je uvijek davao prednost individualnim slobodama u konfliktima sa demokratijom.

Iako konstatno tragamo za odgovorom da li liberalizam vodi demokratiji ili pak demokratija liberalizmu, nailazimo na različite teorije i interpretacije autora, filozofa, političara, teoretičara. Kako nismo svi isti, tako i ne možemo izvesti univerzalan odgovor na ovo pitanje. Demokratija i liberalizam se isprepliću u svim djelovanjima i pravcima, tako i u teoretskom okviru. Slobodno možemo kazati da se univerzalno i partikularno isprepliću, jedno ne može dominirati nad drugim. Kako Rancier, u kritici demokratije, ističe: „Demokracije se nikada ne može poistovjetiti s običnom dominacijom univerzalnog nad partikularnim.“ (Ranciere, 2008: 76)

Danas živimo jednu iskrivljenu sliku demokratije. U mnogim državamo imamo vladavinu vječnih izabranika, koji se samo smjenjuju sa različitih pozicija na različitim nivoima vlasti na neke druge pozicije i neke druge nivoe vlasti: s ministarskih, načelničkih, zastupničkih, direktorskih i sl. Postavlja se pitanje, gdje je onda postojeća demokratska veza s narodom? Vjerovatno se prekinula u vrtlogu vječnih mandata koji se slobodno kazano „iz ruke u ruku“ prebacuju među izabranicima. Ranciere strogo kritikuje nedemokratski život danas: „Mi ne živimo u demokraciji. Živimo u državama s oligarhijskim zakonima, tj. u državama u kojima je moć oligarha ograničena dvostrukim prepoznavanjem narodnog suvereniteta i individualnih sloboda.“ (Ranciere, 2008: 89)

3. Kritika liberalne demokratije iz ugla agonisticke demokratije prema Šantal Muf

Šantal Muf, belgijska politička teoretičarka je u svom djelovanju predstavila analizu Hegemonijskog pristupa, kojem pojam Antagonizma igra ključnu ulogu. Pojam ukazuje na negativnost i trajne i neizbježne političke sukobe, ukazuje na veliko neprijateljstvo Zagovornica je pak Agonizma i agonističkog pristupa demokratiji, koji ukazuje na konstruktivne oblike konflikte, koji dozvoljavaju različitosti. Prema njenoj teoriji, politička bića su različita i teško mogu postići dogovor bez unutarnjeg konflikta. Nazvala je to „borbom između suparnika“. (Muf, 2019: 101) Muf naime ističe da je agonsitička konfrontacija preduslov za postojanje demokratije. “Demokratija se ne može održati bez neke vrste konsenzusa koji se tiče posvećenosti etičko-političkim vrednostima na kojima počivaju principi njenog legitimiteta, kao i institucija u kojima su one upisane.“ (Muf, 2019: 103)

Muf u svom eseju Deliberativna demokratija ili agonistički pluralizam? strogo razlikuje pojmove „politike” i “političkog”, i to na način da politiku definira kao „skup praksi, diskursa i institucija koje nastoje uspostaviti određeni poredak i organizirati ljudsko suživot u uvjetima koji su uvijek potencijalno konfliktni jer su pogođeni dimenzijom ‚političkog‘.“ Dok pojam „političkog“ definira kao „dimenziju antagonizma koja je inherentna svim ljudskim društvima, antagonizam koji može poprimiti mnoge različite oblike i može se pojaviti u različitim društvenim odnosima.“ (Mouffe, 1999: 754) Nipošto ne dovodi politiku u vezi sa „neprijateljskim“ i ističe da je politika jedinstven skup sukoba i različitosti, kreiranje „nas“ kroz određivanje „njih“. (Mouffe, 1999: 755) To znači da suprotnu stranu ne smijemo nikada doživljavati kao neprijatelja, već samo kao protivnika, što karakteriše i agonistički oblik demokratije. Muf konstantno stavlja akcenat na konfrontaciju, rekla bih smislenu konfrontaciju sa suprotnom stranom. Na kompromise kao dijelove političkog procesa gleda samo kao na kraću pauzu u procesu konfrontacija dvaju strana.

4. ZAKLJUČAK

Rad je prvenstveno prikazao teoretske okvire demokratije i liberalizma, te je povukao koherentnu liniju između ovih pojmova; pokazao je da se ustvari demokratija i liberalizam isprepliću u svojim djelovanjima, naročito u današnjim modernim društvima. Problematika pitanja da li liberalizam vodi ka demokratiji ili demokratija ka liberalizmu? ne može biti jasno definirana, te se ovo pitanje smatra problematičnim zato što mislim da relativan odgovor na isto nije moguć. Jacques Ranciere je u svojoj kritici „Mržnja demokracije“ istakao da mi danas ne živimo demokratiju, i u ovom aspetku bih se složila sa njim ukoliko bismo to svi analizirali u skladu sa kvazi demokratskim elementima političkog djelovanja u našim državama. S druge strane belgijska politička teoretičarka Šantal Muf predlaže i drugi koncept, tzv. Koncept agonističkg pristupa demokratije, te kritikuje liberalne okvire; odvaja pojmove politike i političkog, te smatra da je potrebno uvijek imat konstruktivnu konfrontaciju sa suprotnom stranom; – odlika agonizma, prihvata postojanje političkih ideoloških razlika i smatra ih elementarnim za postojanje zdrave demokratije.

LITERATURA

Fridman, Milton (2019): Kapitalizam i sloboda. Friedrich-Naumann Stiftung für die Freiheit Bosnien-Heregowina, Sarajevo

Muf, Šantal (2019): Za levi populizam. Biblioteka Arhetip: Knjiga 52. Mediterran Publishing, Novi Sad

Mujkić, Asim (2022): Ideja demokratije i ljudskih prava. Etičko-politička perspektiva. El.knjiga. Fakultet političkih nauka Univerziteta, Sarajevo

Mouffe, Chantal (1999): Deliberative Democracy or Agnostic Pluralism?. Social Research, Vol.66, No.3, Prospects for Democracy, pp.745-758, The New School.

Ranciere, Jacques (2008): Mržnja demokracije. Naklada Ljevak, Zagreb

-plenum.ba