Između ambicije i izgaranja: Granica koju sve teže prepoznajemo
U vremenu kada se granice između privatnog i poslovnog života sve češće brišu, radna kultura poprima obrise koji više podsjećaju na životni stil nego na profesionalnu obavezu. Posebno u digitalnom dobu, kada su e-mailovi dostupni u džepu, a notifikacije ne pitaju za radno vrijeme, radna etika se sve češće svodi na konstantnu dostupnost i neprekidnu produktivnost. Kultura "stalne uključenosti"
Mnogi zaposlenici danas se suočavaju sa sve prisutnijim pritiskom da budu stalno dostupni — bilo putem telefona, društvenih mreža ili internih poslovnih aplikacija. U firmama u kojima se dodatni rad percipira kao poželjna norma, a ne izuzetak, lako je izgubiti osjećaj mjere.
Fenomen "quiet quitting" — kada radnici rade samo ono što im je formalno u opisu posla bez dodatnog angažmana — direktna je posljedica upravo takvog konteksta. On često nije rezultat lijenosti, već reakcija na dugotrajnu iscrpljenost.
Nevidljivi teret rada od kuće
Pandemija je dodatno zamutila granice između radnog i ličnog prostora. Iako je rad od kuće mnogima donio veću fleksibilnost, ona je često došla po cijenu stalne dostupnosti i osjećaja da se posao "nikad ne završava". Nestanak jasnih vremenskih okvira doveo je do povećanja broja radnih sati, što se često ne kompenzira adekvatno.
Nedostatak fizičkog odlaska s posla često znači i mentalni ostanak na posla, a to je put koji lako vodi ka iscrpljenosti.
Posvećenost vs. samosabotaža
Biti vrijedan i predan poslu svakako je poželjna osobina, ali sve češće se postavlja pitanje: gdje završava profesionalizam, a počinje samosabotaža? Rad bez odmora, bez postavljanja granica i bez svjesne brige o ličnom balansu ne vodi većoj efikasnosti, već smanjenju motivacije, padu koncentracije i narušenom zdravlju.
U društvima koja glorifikuju preopterećenost kao znak uspjeha, potrebno je otvoriti prostor za razgovor o održivim modelima rada.
Nova radna etika — uravnotežena i svjesna
Rješenje se ne nalazi u potpunom povlačenju, niti u neprekidnom trudu da se bude “najbolji radnik”. Umjesto toga, fokus se sve više preusmjerava na dugoročnu održivost.
U svijetu koji više ne poznaje jasno radno vrijeme, istinski izazov postaje upravo njegova redefinicija. Ne u korist rada, već u korist života.