Mama, strah me - Kad strahovi prežive djetinjstvo
Čekaš odgovor na poruku. Prođe sat vremena i već si u glavi odigrao tri verzije priče; u prvoj je sve okej, u drugoj nešto ne štima, u trećoj si već otpisan. Do trenutka kad telefon konačno zavibrira, ti si se već iznervirao, povukao i pomirio s najgorim. A poruka glasi: “Hej, bio sam na sastanku." Tada shvatiš da nisi reagovao na stvarnost. Reagovao si na scenarij koji si sam napisao.
S godinama bismo trebali postajati sigurniji, ali istina je da samo mijenjamo teme svojih strahova. Kao djeca bojali smo se mraka i čudovišta ispod kreveta. Danas se bojimo da nismo dovoljno dobri, da smo zakasnili, da smo pogriješili smjer. Strah ne nestane; samo odraste s nama.
Ono što rijetko ko objasni jeste da strah ne govori uvijek o tome šta se dešava, nego o tome kako mi to tumačimo.
Dvoje ljudi može dobiti istu odbijenicu za posao. Jedan zatvori laptop i pomisli: okej, šta mogu raditi drugačije. Drugi ostane buljiti u ekran i u toj jednoj rečenici pronađe potvrdu za sve što se bojao da je istina o sebi. Događaj je isti, ali priča koja iz njega krene je potpuno različita.
Jer mozak nije kamera. On ne snima, već tumači. Uzima ono što se desilo i uklapa ga u ono što već vjerujemo o sebi, i onda nam tu verziju servira kao činjenicu. Ako u sebi nosiš uvjerenje da nisi dovoljno dobar, svaki kiks će izgledati kao dokaz. Ako vjeruješ da možeš rasti, isti taj kiks će izgledati kao putokaz.
Filter je normalna stvar, svi ga imamo. Problem nastaje tek kada zaboravimo da gledamo kroz njega.
To najviše osjetiš onda kada ti je do nečega zaista stalo. Što više ulažeš sebe, to više počneš secirati sitnice. Odjednom čitaš ton kolege u Teams poruci kao da u njoj stoji nešto između redova, pitaš se zašto nisi bio na tom meetingu, u pauzi od tri sekunde čuješ skriveno značenje. Tražiš znakove da nešto klizi nizbrdo i unaprijed se pripremaš na najgori ishod, čisto da te ne uhvati nespremnog. A onda se ponekad desi suprotno; ništa ne gori, niko ne planira protiv tebe, i shvatiš da si cijelo vrijeme vodio bitku koja uopće nije ni postojala.
Istina je da svijet uglavnom nije ni protiv nas ni za nas. Većinu vremena on je samo - tu. Neutralan. A mi, svjesno ili ne, biramo šta od toga uzimamo sa sobom.
I zato postoji rečenica koja preživi djetinjstvo: mama, strah me.
Ne izgovaramo je naglas, ali se javi; prije važnog razgovora, u tri ujutro kada vrtiš misli po glavi, u trenutku kada trebaš donijeti odluku koja može nešto promijeniti. Odjednom si opet mali, bez obzira na godine i diplome, i samo želiš da neko kaže: biće okej.
Dugo taj odgovor tražimo izvana - od ljudi, od rezultata, od nečega što će nam konačno potvrditi da smo dovoljni. I to je sasvim ljudski, svi smo to radili.
Ali kako odrastamo, nešto se vremenom pomjeri. Počneš shvatati da poenta nije u tome da taj osjećaj nestane, nego da više ne moraš čekati da ga neko drugi umiri. Da možeš ostati sa sobom u tom trenutku i tiho, sam sebi reći: u redu je, izdržat ću.
Možda je to ono što se desi između dva straha; saznanje da taj glas sigurnosti polako može postati i tvoj vlastiti.
- Melina Bilić