Mani se šuplje: kratki vodič kroz pseudointelektualizam
Scrollaš po feedu i naiđeš na tekst koji zvuči ozbiljno. Termini su na mjestu, rečenice su duge na pravi način, ton je odmjeren i samopouzdan. Pročitaš do kraja i kimaš jer zvuči pametno, jer ostali u komentarima kimaju, jer bi se osjećao malo glupo kada bi rekao naglas: šta je ovim pisac htio da kaže? Pa kimaš. A poslije, kada pokušaš prepričati sebi suštinu, shvatiš da je nema. Nije da si ti nešto propustio. Jednostavno nije bilo šta za propustiti.
Postoji cijela jedna kultura poziranja i nije je teško prepoznati kada znaš šta tražiš. Biti na pravom derneku, citirati pravu knjigu, družiti se s pravim ljudima, i sve to prodavati kao socijalni kapital, kao dokaz da si intelektualno superioran. Ali blizina kulturi nije isto što i kultura, i tu se krije ona sitna ali važna razlika koju volimo preskočiti: možeš cijeli život sjediti u prvom redu a da nikad ne razviješ vlastito mišljenje o onome što gledaš. Možeš znati sve prave reference, a da nikad nisi sjedio s nekim konceptom dovoljno dugo da ga stvarno propitaš i iz njega izvučeš nešto što je zaista tvoje. Prisustvo nije mišljenje, a estetika, ma koliko dotjerana, nije argument.
Svaki argument koji ne može stati u jasnu rečenicu nije nužno dubok, ponekad je jednostavno prazan. A mi smo naučeni da komplicirano zvučenje asociramo s pametnošću, i ta navika nas skupo košta. Moderni sofisti to dobro znaju i nije slučajno što je njihov omiljeni alat maglovitost. Ako ne možeš odgovoriti na pitanje, redefiniraš pojam. Ako ne možeš braniti stav, postaviš novo pitanje. Ako te uhvate u kontradikciji, proglašavaš sve subjektivnim i intelektualni teret prebacuješ na drugoga, ostavljajući original bez odgovora. Stara metoda, samo u modernom pakovanju.
Budistička analogija to lijepo opisuje: "Ja vam mogu pokazati mjesec, ali ne uzimajte da je moj prst mjesec. Odbacite prst i gledajte mjesec." Možeš cijeli dan raspravljati o prstu, njegovom obliku i smjeru, dok stvarnost na koju ukazuje mirno čeka, neodgovorena. Tako funkcionira ovaj tip diskursa; nije filozofija, već vješto izbjegavanje odgovora.
I tu cijela stvar prestaje biti samo iritantna i postaje ozbiljna. Štetne ideje rijetko dolaze u prepoznatljivom obliku, ne kucaju na vrata i ne predstavljaju se, nego dolaze odjevene u jezik koji zvuči legitimno; argumente koji postavljaju prava pitanja, ali izbjegavaju odgovore, u ton koji asocira na obrazovanost i odmjerenost. Kada štetna ideja obuče akademski kostim, prestaje izgledati kao šuplja i počinje izgledati kao perspektiva vrijedna razmatranja, kao nešto o čemu se može razgovarati, kao nešto što zaslužuje mjesto za stolom.
Granice se ne pomjeraju naglo; one klize, polako i gotovo neosjetno. Tako se desi da sjedimo sat vremena na panelu ili pročitamo tekst od dvije hiljade riječi, a izađemo s osjećajem da smo prisustvovali nečemu važnom, iako niko nije rekao ništa što možeš ponoviti u jednoj normalnoj rečenici.
I da bude jasno, ovo nije kritika velikih riječi ili akademskog jezika. Precizna terminologija postoji s razlogom, i kada situacija zahtijeva, nema boljeg alata. Ali postoji razlika između alata i maske; jer ima jedna stvar koju pseudointelektualizam nikad neće moći kupiti, a to je sposobnost da kompleksnu ideju objasniš tako da je razumije i tvoja nana i tvoj profesor. To nije pojednostavljivanje, to je pravi zanat. Žargon i narodni jezik nisu znak neobrazovanosti, oni su znak da znaš gdje si, s kim pričaš i šta zapravo hoćeš reći. A to je vještina koju nikakav akademski rječnik ne može zamijeniti.
To je možda najjednostavniji test. Ako ideju ne možeš objasniti bez ukrasa, moguće je da u tom lijepom pakovanju nema dubine - samo neko ko je majstor u prodavanju magle.
- Melina Bilić