Proš’o ti je voz? O generaciji koja misli da stalno kasni.

Zanimljivo je koliko smo internalizovali tu metaforu, kao da je život red vožnje, a mi stojimo na peronu s kartom koja ističe. Kao da postoji tačno određeno vrijeme za uspjeh, za sigurnost, za jasnoću; ako ga propustiš, ostaješ sam na stanici dok svi drugi odlaze dalje.

Ali ko je uopće napisao taj red vožnje.

Mi smo generacija koja studira, radi, volontira, aplicira, pokušava imati društveni život i pritom izgleda kao da ima plan. Plan je postao nova valuta ozbiljnosti; ako nemaš plan, barem imaj plan da napraviš plan. U toj atmosferi stalne produktivnosti pauza djeluje sumnjivo, a sporost skoro subverzivno, kao da si uradio nešto protiv sistema jer si uzeo predah.

Kapitalizam ne voli zastoje; voli kretanje, rezultate, “next step”. Naučio nas je da dan bez opipljivog napretka nema vrijednost, da identitet mora biti brzo definisan, upakovan i prezentovan. Ako nisi siguran ko si i kuda ideš, osjećaš se kao da zaostaješ. Kao da postoji neka centralna kontrola koja bilježi ko kasni.

Međutim, tempo koji osjećamo nije prirodni zakon; on je društveni dogovor. Svaka generacija dobije svoj nevidljivi timeline; do tada diploma, do tada posao, do tada stabilnost. Problem je što taj raspored nikad nije bio univerzalna istina, nego okvir koji je odgovarao određenom ekonomskom trenutku.

Generacije prije nas, pogotovo na Balkanu, odrasle su u sistemima koji su obećavali linearnost; školovanje, posao, stan, penzija. Sigurnost je bila ideološka kategorija. Ako igraš po pravilima, sistem ti uzvraća stabilnošću. Taj mindset je ostao, duboko usađen; jedan ispravan pravac, jedno sigurno rješenje, jedna karta koja važi cijeli život.

Danas tog ugovora nema.

Globalizacija je razbila ideju jednog puta. Izloženi smo stotinama stilova života, karijerama koje prije dvadeset godina nisu postojale, pravcima koji nemaju jasnu strukturu. Živimo u vremenu bez univerzalnog modela, a i dalje osjećamo pritisak da postoji “ispravan” izbor. Naslijedili smo strah od pogrešnog skretanja, ali bez mape koja bi nam rekla šta je pravo.

Kapitalizam nam je dao slobodu izbora i istovremeno nam je oduzeo iluziju trajne sigurnosti. Poslovi nisu doživotni, identiteti nisu fiksni i odnosi se mijenjaju. Možda je najveća greška pokušavati živjeti kao da promjena nije nova norma.

Možda problem nije u tome što kasnimo, već što tražimo stabilnost na pogrešnom mjestu.

Onda se pojavi mit meritokratije; svako može sve ako se dovoljno potrudi. Zvuči motivirajuće, ali preskače sitnicu; ne startamo svi s iste stanice. Kad to zaboravimo, svako kašnjenje pretvorimo u ličnu krivicu. Lakše je reći “nisam se dovoljno trudio” nego priznati da kontekst igra ogromnu ulogu.

Perfekcionizam se tu nudi kao spas; ako sve uradim kako treba, ako budem dovoljno dobar, možda ću izbjeći osjećaj da kasnim. Ali perfekcionizam je samo lijepo upakovan strah; pokušaj da kontrolišeš neizvjesnost. Neizvjesnost je sastavni dio svakog ozbiljnog puta, sviđalo se to nama ili ne.

Neuspjeh zato nije diskvalifikacija, on je dokaz da si izašao na teren. Većina ljudi ostane u komfor zoni rečenice “mogao sam da sam htio”. Ti si barem pokušao. To možda ne zvuči spektakularno, ali je više nego što ti se čini.

Najveća prevara naše generacije nije što drugi napreduju brže, nego što smo prihvatili ideju da napredak mora biti vidljiv. Ako se ne može pretvoriti u stavku, u objavu, u neki društveni dokaz, kao da se nije ni desio. A istina je tvrdoglavija; postoje periodi kad izvana izgleda kao stagnacija, a iznutra se preslaguje cijeli sistem vrijednosti. Mjeseci bez novih titula u CV-ju, ali s manje iluzija koje upravljaju našim bićem.

Možda ti nije proš’o voz. Možda si samo odrastao u vremenu u kojem vozovi više ne voze po jednom rasporedu.

I možda je vrijeme da prestanemo romantizirati tuđe verzije sigurnosti. Ne postoji posao koji garantuje mir do penzije. Ne postoji “konačna verzija tebe”. Ne postoji trenutak u kojem će sve biti zaključano i pod kontrolom. To nije lični neuspjeh; to je realnost savremenog svijeta.

Ipak, možda postoji rješenje koje zvuči jednostavno u teoriji:

Ako spoljašnja sigurnost nije zagarantovana, onda unutrašnja postaje tvoja odgovornost. Ne kao pritisak da sve sam riješiš, nego kao poziv da razviješ nešto stabilnije od tržišta i trendova. Karakter. Disciplina. Sposobnost da budeš sam sa sobom bez panike.

Jer ništa van tebe ti neće obećati mir. Ne diploma, ne posao, ne status. Sve su to varijable. Jedina konstanta može biti način na koji ti reaguješ na promjenu.

Možemo analizirati sistem, i trebamo. Možemo pričati o kapitalizmu, ubrzanju, nejednakim startnim pozicijama. Ali u jednom trenutku moraš pomesti ispred svojih vrata. Ne da bi ignorisao strukturu; nego da bi prestao čekati da se ona popravi prije nego što ti počneš živjeti.

Možda sigurnost više nije obećanje sistema, nego vještina da ostaneš sabran dok se svijet reorganizuje. Možda je zrelost naučiti biti komforan u vlastitom društvu, bez stalne potrebe da potvrdu tražiš u tuđem tempu.

Vozovi će dolaziti i odlaziti, pravci će se mijenjati. Ali ako izgradiš unutrašnji kompas, nećeš panično trčati za svakim koji prođe.

Jer u vremenu koje se stalno mijenja, stabilnost nije destinacija, to je unutrašnja konstrukcija. Ne gradiš je tako što kontrolišeš svijet; gradiš je tako što naučiš kontrolisati sebe. I to je ono što ostaje kad svi vozovi prođu.

- Melina Bilić